Piše: Đuro Kozar
Trideset je godina od završetka rata, u Bosni i Hercegovini je mir, ali zbog nedostatka kompromisa i blokada, država nije funkcionalna i ne ispunjava uvjete i standarde za približavanje Evropskoj uniji. Naravno, cilj Dejtonskog sporazuma bio je okončanje rata, uspostavljanje mira, sigurnosti i slobode kretanja, ali cilj Ustava, koji je sastavni dio sprorazuma, očito nije bilo stvaranje funkcionalne države, kao ni temeljnog konsenzusa o karakteru države. Odsustvo toga bilo je preduvjet da strane u pregovorima u Daytonu postignu dogovor. Stoga su zapadni koautori na dokument gledali tek kao na prijelaznu fazu s rokom trajanja od možda tri-četiri godine. Nažalost, taj rok se mnogo produžio, a nema političke volje da se usvoji novi ustav BiH i u njemu odstrani sve ono što sprečava da država bude funkcionalna.
Državnost nije farsa
Indikativno je da samo probosanske političke stranke nastoje da BiH bude kao sve normalne države i da se odstrani opstrukcija po etno-nacionalnoj matrici. Ali, čim se spomene funkcionalna država BiH, iz Saveze nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) upozoravaju da funkcionalna automatski znači unitarna država, a po volji Bošnjaka, to nije tačno, jer u slučaju BiH nije isto. Naime, unitarna država jeste zasnovana na jedinstvenoj upravi, ali ona bi u uvjetima BiH imala visoki stupanj decentralizacije – s entitetima i lokalnoj samoupravi, gdje nijedan narod, bez obzira na brojnost, ne bi bio dominantan. Dakle, u decentraliziranoj državi, kakva bi bila BiH, dio vlasti nalazi se u rukama lokalnih, teritorijalnih samoupravnih jedinica, a središnja vlast nadzire njihovo djelovanje.
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik tvrdi da je termin funkcionalna BiH izmišljen da bi se uvela unitarna BiH i dodao da bi se unitarnim uređenjem dovelo u pitanje postojanje entiteta – što nije tačno. Entitete niko ne bi ukidao, ali bi im se razina autonomnosti morala izmijeniti da bi se prilagodila onome što je dogovorena državna vlast. Šefica Kluba Hrvata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Marina Pendeš izjavila je da “netko pokušava po politici Slobodana Miloševića napraviti unitarnu državu, ali to ne može”. Teško da bi neko od Bošnjaka u BiH s dva entiteta, mogao predložiti “Miloševićev model” kad se zna da to ne bi moglo proći. Inače, uopće nije adekvatno dovođenje Miloševićeve vladavine u kontekst aktuelnog stanja u BiH, kad se zna da je bivši predsjednik Srbije i SR Jugoslavije imao veliki broj poluga vlasti u svojim rukama: od homogeniziranog nacionalnoga pokreta i financijskih središta do Jugoslavenske narodne armije.
Neosporno je da se Ustav Bosne i Hercegovine mora mijenjati i to više nije stvar volje, želje ili kompromisa domaćih političkih stranaka već međunarodno pravna obaveza BiH koja proizilazi iz pravosnažnih presuda međunarodnih sudova koje su donesene od 2007. do 2020. godine, kao i presuda Ustavnog suda i Suda BiH. Postojeći etno-nacionalni koncept u BiH, koji je posebno izražen kroz ulogu domova naroda na državnom i nivou entiteta je neodrživ, jer se pitanje vitalnog nacionalnog interesa u većini slučajeva zloupotrebljava. Ovaj institut uglavnom se ne koristi za vitalne nacionalne interese naroda već za „vitalne interese“ političkih stranaka.Također, njime se potpuno potiskuju građanska prava garantirana postojećim Ustavom BiH, što vodi u potpunu etničku segregaciju.
Teze o podjeli BiH
Profesor dr. Ivo Komšić koji je od 1993. do 1996. godine bio član Predsjedništva Republike BiH iz reda hrvatskog naroda smatra da je za promjene Ustava BiH odgovornost podjednaka na svim domaćim političkim subjektima, nevladinim organizacijama, građanima BiH i na međunarodnoj zajednici – i dodaje: “Međunarodna zajednica propisala nam je dva uvjeta, jedan je federalni, a drugi je onaj dejtonski i oni također imaju odgovornost za ovo stanje u kojem se naša država u ovom trenutku nalazi. Stranci, odnosno ovi odgovorni izvan naše zemlje kažu da nam je država nefunkcionalna, neracionalna i nedemokratska. Ako se ide u promjene u ovoj zemlji onda Ustav moramo promijeniti u tim dijelovima da bi ona bila to što sada nije. Da bi BiH bila funkcionalna ona ne može imati ovoliko razina vlasti koji se međusobno isprepliću i gdje nadležnosti nisu razdvojene”.
Trebalo je iz dejtonske preći u briselsku fazu BiH još 2005. i 2006. te dovršiti proces ka održivom miru, demokratizaciji i evropeizaciji, ali umjesto toga došlo je do negativne prekretnice. Dvostruki politički preokret: prelaz s vodeće uloge Zapada sa SAD-a na čelu na Evropsku uniju, kao i prelaz s politike izgradnje države izvana na potpunu predaju odgovornosti lokalnim političarima radi nastavka procesa demokratizacije u okviru integracija BiH u EU – vodio je u sveobuhvatni zastoj odnosno nazadovanje. Tako se navodna tranzicija pretvorila u farsu, umjesto odgovorne postepene tranzicije ka potpunoj odgovornosti lokalnih aktera u BiH sve je krenulo naopako.
Prema onome što se čuje, lideri SNSD-a i HDZ-a, umjesto funkcionalone žele Bosnu i Hercegovinu kao državnu zajednicu tri entiteta (Republika Srpska, “Herceg Bosna” i dio sačinjen od pet kantona s bošnjačkom većinom) i slabim konfederalnim nadležnostima, dok bi suštinska vlast i sva državna imovina bili u spomenutim “državicama”. Predstavnici probošnjačkih stranaka protive se takvim tezama, budući da bi to značilo ne samo konačnu podjelu međunarodno priznate i suverene države nego i kraj BiH. To bi bilo protivno i Dejtonskom sporazumu čiji je Ustav izričito odredio da se nastavlja državni kontinuitet BiH s drugačijim unutrašnjim uređenjem s dva entiteta i tri konstitutivna naroda.
