“Nismo s Dodikom, samo s njegovim ljudima.” biće nova mantra Trojke. Ista ona logika po kojoj nije grešno sarađivati s mafijom ako to radite s njenim računovođom, a ne s kumom/capom. U praksi, to znači da će Dodikov SNSD, čak i ako on lično sjedi kod kuće lii pije kafu na Dedinju, i dalje kontrolisati sve poluge u RS-u i pola državnih institucija. Minimum. A Trojka će biti odan koalicioni partner”
Valja sad Trojki — toj našoj reformskoj, modernoj, evropskoj Trojki — objašnjavati narodu da su ponovo u koaliciji s Dodikom. Ne direktno, ne deklarativno, ne u saopštenju za javnost, nego tiho, šaptom, kroz “tehničku saradnju”, “mehanizam koordinacije”, “institucionalni kontinuitet” ili slične eufemizme kojima se zamaskira gola činjenica: Milorad Dodik je opet poželjan politički partner.
Da, taj isti Dodik kojeg su navodno “izbrisali gumicom”, “pomnožili sa nulom” ,kojeg su “poslali u penziju”, protiv kojeg krenuli su “nikad odlučnije”, “bez kompromisa” i “uz jasne crvene linije”. Taj isti Dodik kojem su predviđali politički kraj, a koji se, eto, opet pojavio, nasmijan, umiven, opran i serviran u američkom porculanu — spreman da, kako se to voli kazati, “stabilizuje prilike u zemlji”.
Ali hajmo redom.
Jer, dok Trojka šapuće o principima, Washington diktira realnost.
A realnost kaže:
Američki blagoslov – Dodikovo vaskrsnuće
Sve je počelo “dogovorom”. Onim koji niko nije zvanično potvrdio, ali svi znaju da postoji. Američka administracija, koja je Dodika prije samo godinu dana tretirala kao “remetilački faktor”, sada je pronašla modus vivendi: neka se povuče formalno, neka RS povuče neustavne skupštinske zaključke, neka se uvede v.d. predsjednica, neka se pokaže “konstruktivnost” — i eto ga natrag u igri.
Washington je, kako to samo Washington zna, precrtao moralne dileme jednim diplomatskim flomasterom. I gle čuda: sankcije se “revidiraju”, dijalog se “vraća”, a Dodik više nije crna ovca već “opetovani partner za stabilnost”.
To “partnerstvo” ne znači podršku njegovim idejama, kažu Amerikanci, nego “realizam u radu s izabranim predstavnicima”. E, taj realizam je zarazio i Sarajevo. Jer ako ga Washington prihvata, kako onda da ga Trojka ne prihvati?
Trojka i filozofija kratkog pamćenja
I tu počinje groteska. Jer Trojka se uzda u pamćenje naroda koje traje koliko i pamćenje akvarijumske ribice.
Samo prije nekoliko mjeseci, Elmedin Konaković je dramatično poručivao da “Trojka nikad neće glasati za kadrove SNSD-a”, da “s ruskom podmornicom ne može biti saradnje”, da “glavni pregovarač koji se konsultuje s Lavrovom i Putinom nije opcija”.
Nermin Nikšić je u martu tvrdio da “SNSD ne može biti politički sagovornik”, a u junu da je “prešao crvene linije”.
Sabina Ćudić je zaključivala da bi “dijalog sa SNSD-om bio kontraproduktivan za BiH i region”.
I šta sad?
Sad će isti ti ljudi, koji su do juče govorili da Dodik razara državu, reći da “državu treba spašavati kroz dijalog”. Sad će izmišljati semantičke vratolomije, praviti razliku između “saradnje s Dodikom” i “saradnje s predstavnicima RS-a”, kao da SNSD nije egzaktno Dodik, kao da RS nije njegov sadašnji politički projekat, kao da svi u toj stranci ne nose isti DNK – onaj autoritarni, etnonacionalni, rusofilski, neočetnički, samodovoljni.
Kome ni to nije dovoljno USA se “složiila i pozdravila zaključke NSRS”.
Treba li crtati?
“Nismo s Dodikom, samo s njegovim partijskim ljudima”
To će biti nova mantra Trojke. “Nismo s Dodikom, samo s njegovim ljudima.”
Ista ona logika po kojoj nije grešno sarađivati s mafijom ako to radite s njenim računovođom, a ne s kumom/capom.
U praksi, to znači da će Dodikov SNSD, čak i ako on lično sjedi kod kuće i pije kafu na Dedinju, i dalje kontrolisati sve poluge u RS-u i pola državnih institucija. Minimum. A Trojka će se praviti da ne zna ili da je to prosto tako.
Sjetimo se, nije prvi put. I 2023. su obećavali da će prekinuti sve odnose s njim, pa su već u martu 2024. potpisivali koalicione sporazume.
Razlika je samo u retorici – tada su “morali”, sad “nema alternative”.
A narod?
Narod, koji je vjerovao da je Trojka “probosanska”, “građanska” da će “konačno srušiti etno-kartel”, sada gleda istu predstavu s malo izmijenjenim scenarijem: Dodik u loži, Trojka na sceni, a publika u mraku.
Sarajevska moralna akrobatika
Postoji posebna vrsta političkog sporta u BiH — moralna gimnastika.
U tom sportu Trojka je olimpijski šampion.
Sposobni su da u ponedjeljak izgovore rečenicu “nikad više s Dodikom”, a već u petak dodaju: “moramo razgovarati radi građana”.
Oni su, zapravo, majstori relativizacije. Uspjeli su Dodika, čovjeka kojem su do juče pripisivali secesionizam, pravosudnu neposlušnost i otvoreno rusko lobiranje, pretvoriti u “tehničkog sagovornika”.
To je kao da vam provalnik upadne u kuću, odnese televizor, pa vi kažete – ma hajde, možda ima dobre namjere, mogli bismo ga angažovati da popravlja brave.
Washington diktira, Sarajevo se pokorava
Američka administracija ima jednostavnu logiku: stabilnost po svaku cijenu.
Nema tu morala, nema pravde, nema “genijalnog reformskog potencijala”.
Njih zanima da se BiH ne raspadne dok se na drugoj strani Evrope vodi rat.
I ako to znači rehabilitaciju Dodika, neka bude tako.
Jer, kako je rekao jedan američki diplomata, “nije važno ko je na vlasti, važno je da BiH ne eksplodira”.
I tako, dok se u Washingtonu opet pod sto gura Dodikov dosje, u Sarajevu se traži izgovor.
Jer ako ga Amerikanci amnestiraju, ko smo mi da budemo veći katolici od Pape?
Politička realnost kao izgovor
Trojka će, naravno, ovo pokušati objasniti.
Objasniće da “nema stabilnosti bez RS-a”, da “moraju svi za sto”, da “država mora funkcionisati”.
Zvučaće ozbiljno, državnički, racionalno.
A zapravo će biti ono što je uvijek bila – pragmatična do granice cinizma.
Jer pravi razlog saradnje s Dodikom nije “državni interes”, nego strah od gubitka moći.
Izbori su blizu, a niko u Sarajevu ne želi da bude optužen da je baš sad “blokirao državu”.
Zato će opet vaskrsnuti, ps progutati onu famoznu “žabu”.
I to istu onu koju su već jednom progutali, samo je sad servirana s “American-style barbecue” i ukrasom od EU zastavica.
Da li je ovo Dodikova tiha pobjeda?
U cijeloj ovoj priči, samo je jedan istinski pobjednik.
Milorad Dodik.
Čovjek koji je uspio preživjeti sankcije, međunarodnu izolaciju, pravosudne procese i domaće prokletstvo, sada sjedi u sjeni i posmatra kako mu se politički neprijatelji vraćaju na koljena.
On više ni ne mora ništa govoriti.
Dovoljno je da povuče jedan potez — povlačenje zaključaka, smjena na funkciji, gest “saradnje” — i Sarajevo se ponovo otapa.
To je njegova najveća pobjeda: da ga ne voli niko, ali ga svi trebaju.
Kad vuk opet uđe u tor
Na kraju, sve se svodi na onu staru: “Ujeo vuk magare, da ne kažem Dodik tronožac.”
Jer dok Trojka pokušava objasniti da “nije to ista koalicija”, narod vidi da jeste.
Da je ista scena, isti akteri, samo nova rasvjeta.
I dok oni pričaju o “reformama” i “EU putu”, Dodik iz sjene povlači konce, pušta da se Federacija bavi sama sobom, a RS diše punim plućima, oslobođena sankcija i moralne presude koja ju je sljedovala.
To je taj apsurd bosanske politike:
oni koji su obećali da će ga srušiti, sada mu drže ljestve.
A narod, zbunjen, sluđen, umoran, klima glavom i ponavlja mantru: “Važno je da se ne svađaju.”
Epilog-ako ga ima
I zato, kad vas sljedeći put pitaju gdje je nestala principijelnost, gdje su one “crvene linije”, gdje su oni “probosanski ideali” – samo recite:
nestali su u Washingtonu, izgubljeni u prevodu diplomatskog jezika, u prostoru između “moramo” i “nema alternative”.
Tamo negdje, gdje Dodik opet postaje “realan”, a Trojka “razumna”.
U zemlji koja stalno obećava promjenu, ali se svaki put vraća istom zlu, jedina konstanta je cinizam.
I možda bi baš on trebao biti na zastavi – da nas podsjeća ko smo i kako lako zaboravljamo.
Jer, kako stvari stoje, ako se ovako nastavi, Dodik neće morati objašnjavati ništa.
Sve će objasniti Trojka.
Samo da narod ne zaboravi do izbora.
A, kako rekosmo — pamćenje akvarijumske ribice traje tri sekunde.
U BiH, taman koliko traje jedan predizborni spot.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, te je dužan objaviti izvor i link pod kojim je objavljen naš tekst.
