Saradnik magazina Start piše iz ugla insajdera, aktivnog učesnika, kreatora, svjedoka muzičkih dešavanja i unutrašnjih odnosa, koji su Sarajevo postepeno etablirali u sam vrh muzičko-zabavne industrije ex-Yu. Njegova karijera krenula je sredinom 60-tih godina prošlog vijeka, kada je počeo svirati u muzičkim grupama, što ga je krajem 90-tih odvelo u inostrane muzičke vode. Ovo su njegova sjećanja, zapisi, poznanstva i svjedočenja o tim kretanjima, u kojima je direktno ili posredno bio akter. Biti svjedok vremena znači biti sretan u svom gradu, obojenom mladošću u kome su nicali talenti kao na traci, veli on
Piše: Ljubo Pavlović
Naša generacija voljela je muziku, malo je reći ludila za njom i tim novim zvukom koji su nam na „tanjiru“ izbacili Bitlsi (The Beatles), Stonsi (The Rolling Stones) i drugi nadolazeći, da ne nabrajam, čitava plejada. Biti mlad u Sarajevu, što znači imati nešto između 15 i 20 godina, kasnih 60-tih, nije bilo nimalo lako.
Vrijeme kada imaš mnogo želja, ali ne znaš kako ih ispuniti. Biti pionir ili ljubitelj nove muzike koja osvaja, nadire i ulazi u srce, tražilo je od nas da to živimo. Moja raja pripadala je FIS-u u kome smo često počinjali sa rukometom i košarkom, a u večernjim satima na koncertima. Na terenu tokom utakmica konferansu je vodio Nikola Noka Bilić, a u pauzama najnovije snimke popularnih svjetskih grupa predstavljao je Hamo Mostarac, pasionirani skupljač gramofonskih ploča, prvi i najbolji diskofil Sarajeva tog vremena. Većina utakmica igrala se nedjeljom prije podne i tako, jednom, požurio sam da ne zakasnim. Prilazeći terenu, čuo sam fenomenalan opijajući hit koji me je natjerao na trk da pitam Hamu o čemu se radi… „Prvi put“, kaže mi, donio sam sa Radio Sarajeva, koji ima prioritet, hit Bitlsa „She love's you, ye, ye, ye…“ Svi su stali da čuju, publika, rukometaši, policija, svi na okolnim ulicama i balkonima zgrada. Takav trans rijetko se događa. Naravno, sve se ponovilo naveče, kada su Indexi u sali na spratu počeli svoj nastup istom pjesmom! Kad prije su je „skinuli“ i odsvirali publici dva, tri puta u toku večeri, pitali smo se. Hit je hit, a Indexi su genijalci.
Tito, Jovanka i filmske zvijezde
Sportski klubovi, muzičke grupe, privrednici i mnogi drugi, nisu mogli iščekati kraj izgradnje i konačno otvorenje Kulturno-sportskog centra „Skenderija“. Godinama smo gledali sa Ajfelovog mosta na Skenderiji (danas mosta ljubavnih katanaca), kako niče veliko zdanje naših nadanja. Osjećali smo da će tu biti nešto posebno za nas. Dođe i taj dan, svečano otvorenje, baš na dan Republike, 29. novembra 1969. godine, i čitav program uz to.
Zvaničnici na otvorenju KSC Skenderija: Josip Broz Tito, Džemal Bijedić, Dragutin Kosovac, Munir Mesihović i dr.
Prvi gosti drug Tito i Jovanka, ekipa filma Bitka na Neretvi, velika ceremonija, mnoštvo zvanica: Sofija (Sophia) Loren, Omar Šarif (Sharif), Bata Živojinović, Boris Dvornik, Milena Dravić, Ljubiša Samardžić i drugi. Nikada veći filmski ekran, a reklamni plakat je oslikao veliki Pablo Pikaso (Picasso ). Priča se da nije tražio naknadu za rad, nego sanduk najboljeg vina iz Jugoslavije.
„Teta razapeta“ na svom mjestu gleda i kontroliše. Predstavljeni su svi prostori i kapaciteti, ali Dom mladih ostade nekako u sjeni, nije sve bilo dovršeno. Većina događanja bila je koncentrisana na veliku halu KSC-a, danas dvorana Mirza Delibašić, Malu dvoranu i Privredni grad koji se nalazio, kao i danas, ispod nivoa zemlje. Uz društvo zvanica i omladinski rukovodioci razgledali su prostor Doma mladih, koji još nije bio do kraja završen. Ipak nije se dugo čekalo, velika imena svjetskog i domaćeg filma, kao i domaća politička elita otišla je sa svojim uspomenama na premijeru. Tišina! A onda programi lagano počinju da se odvijaju.
Dom kao druga kuća
Decembar 1969. godine, mjesec dugo očekivanog čuda za mlađu generaciju, kojoj je i pravljen omladinski centar. Građen sredstvima samodoprinosa građana Sarajeva, podrazumijevalo se da rukovođenje bude jedinstveno. Za direktora izabran je Ljubo Kojo, zaslužni građanin, koji je dobro rukovodio ljudima i za ono vrijeme imao ideje koje vrijede. Jedno od njegovih dostignuća, još kada je bio gradonačelnik grada Sarajeva, uspješno je realizovana nabavka tramvaja zvanih „vašingtonci“. Nakon otvorenja dugo čekanog Kulturno-sportskog centra, organizovan je prigodan program u velikoj sali u kome su graditelji i zvanice dali sebi oduška u noći kada se slavilo.
Dom mladih nije imao direktora, ali je biran rukovodilac Poslovnice za kulturne programe u sklopu Gradske Konferencije SSO. Dakle, taj „prvi u nas“ bijaše Enver Hadžiomerspahić. Mlad i perspektivan, igrom slučaja do prije nekoliko godina opet u istom prostoru Doma kao direktor Ars Aevi galerije – depoa, institucije koja je čuvala i brinula o cijenjenim eksponatima. Mora se priznati da je Enjo bio odličan rukovodilac u organizaciji mnogih programa i rješavanja početnih problema u radu tek stasalom Domu mladih, koji je imao veliki broj koncerata i manifestacije za generacije kojima je Dom bio druga kuća. Zahvaljujući njemu mnogi su ostvarili svoje projekte i želje, a redovni programi bili su na visokom nivou, što je mnogima donijelo iskustvo i uspjeh u muzičkom stvaralaštvu i drugim aktivnostima.
Razmilila se mladost, sportisti u velikoj ili maloj hali sa prednošću SD Bosna, a u Domu mladih mnogo umjetnika, slikara, mladih muzičara dolazeće generacije i starijih kolega. Mislim da su „Indexi“ u tom okruženju bili najsretniji, a i mi ostali. Dobili smo prostor, ne samo za nastupe nego i vježbanje u „sekcijama“. Mnogi su se divili dugačkoj bini napravljenoj od kamenih ploča u tri nivoa i čudesnoj akustici koja je projektovana za veliki potisak zvuka koji struji oko ogromnog lustera kao veliki oblak i preteča surrounda. Možda je tom kvalitetu pogodovao upijajući itison iznad i ispod ventilacionih komora i vodova, ni nalik današnjim rješenjima. Vjerovati je da se takav kvalitet zvuka danas teško može postići. Dakle, šta god da odsviraš čuje se i koje god pojačalo uključiš radi do perfekcije. Iza bine dugački prostor backstagea koji se završavao salonom za muzičare. Dansing dvorana je bazično okrugla, ali postojale su pregrade od drveta i stakla koje su, kada se spuste, prostor svodile na intimniju mjeru. Ovisno o programu i posjeti. Slične pregrade dijelile su i cijeli objekat kada je trebalo. Dakle prostor je bio fleksibilan za više različitih programa, kao za velike i zahtjevne. Uz sve to uklapao se dugački šank kojim je suvereno „vladao“ moj imenjak Ljubo Dropulić, čovjek velikog iskustva i pozitivne energije.
Eduard Edi Bogeljić je bio solo gitara kultne muzičke grupe Kodexi i drugih, sa kojima je imao priliku sarađivati. Poginuo je u ratnom stradanju, ostavivši tonske snimke i projekte na kojima je radio. Kao inženjer arhitekture bio je rukovodilac – nadzornik savremenih načina građenja stambenih objekata.
Edo je sa Kodexima koje je istinski volio, učestovao u rock maratonu, koji je početkom 1971. godine održan u Domu mladih. Nastup je bio bez pauza, osim par minuta za osvježenje i fiziološke potrebe. O tome u sljedećem nastavku.
