Grad Zagreb je imao dogovoren program dočeka. Imali su izvođače. Imali su logistiku. A onda je stigao ultimatum rukometaša: ili Thompson – ili ništa. I gradonačelnik Tomašević je rekao: NIŠTA. Tačka. Bez drame, bez uvreda, bez patetike. Samo hladna, pravna, moralna linija. I sad zamislite da se nešto slično desi u Banjaluci ili Beogradu. Zamislite Draška Stanivukovića kako zabranjuje četničke pjesme na bilo kojoj javnoj manifestaciji. Ili Aleksandra Šapića kako kaže da u Beogradu nema mjesta za rehabilitaciju četništva, za Dražu! Nemoguće! Nezamislivo!
O zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću ovih se dana govori onako kako se kod nas govori rijetko: kao o političaru koji je odlučio da ne kalkuliše. Koji je rekao „ne“ tamo gdje je lakše bilo reći “hajde, ovaj put“, “nek’ prođe“, “nije trenutak“. Rekao je “NE“ zahtjevu da se na dočeku rukometaša pojavi Marko Perković Thompson i time je izazvao bijes dijela javnosti, sportske naci-romantike i nacionalne histerije.
Ali je, paradoksalno, uradio jedino što jedan gradonačelnik glavnog grada treba uraditi kada se fašizam pojavi na vrata – zatvoriti ih.
Nije to bila odluka protiv rukometaša. Nije bila ni protiv pjesme, ni protiv navijačke euforije, ni protiv bronzane medalje. Bila je to odluka za ustavne vrijednosti, protiv normalizacije ustaškog pozdrava i ideologije koja se, evo već decenijama, šverca pod krinkom “domoljublja“, “tradicije“ i “emocije trenutka“. I tu nema sivih zona.
Jer, kako je to precizno rekao onomad Saša Hemon: sa fašizmom nema pogađanja ni pregovaranja. Nema “ali“. Nema “samo ovaj put“. Nema “nije on baš to mislio“. Ili jesi, ili nisi. Ili kao antifašista braniš javni prostor od ideologije smrti, ili si njen saučesnik.
Zagrebačka priča je, zapravo, školski primjer kako izgleda politička hrabrost u realnom vremenu. Grad je imao dogovoren program dočeka. Imali su izvođače. Imali su logistiku. A onda je stigao ultimatum: ili Thompson – ili ništa. I Grad je rekao: ništa. Tačka. Bez drame, bez uvreda, bez patetike. Samo hladna, pravna, moralna linija.
I sad zamislite – čisto kao misaoni eksperiment – da se nešto slično desi u Banjaluci ili Beogradu. Zamislite Draška Stanivukovića kako zabranjuje četničke pjesme na bilo kojoj javnoj manifestaciji. Ili Aleksandra Šapića kako kaže da u Beogradu nema mjesta za rehabilitaciju četništva, za Dražu kao folklor, za ratne zločince kao „junake“.
Nemoguće? Nezamislivo?
Naravno. Tamo se politički poeni skupljaju upravo na tom mraku. Jedan rehabilituje četnički pokret „akademski“, drugi ga gura kao vrijednosni sistem, i to čak i preko granica vlastite države.
U tom kontekstu, Tomašević izgleda kao političar iz neke druge lige. Ma šta lige, iz druge galaksije!. Ne zato što je savršen. Ne zato što nema grešaka. Nego zato što je u ovom slučaju pokazao elementarnu stvar: da vlast nije servis za ispunjavanje želja mase kada te želje gaze državni Ustav.
Reakcije su bile predvidljive. “Zašto miješati sport i politiku?“ – kažu isti oni koji su sport pretvorili u nacionalistički ritual, u binu za krvavu ideologiju, u kolektivni urlik. “Zašto kažnjavati rukometaše?“ – kao da je iko kažnjen time što grad odbija fašistički performans. “Narod to voli“ – kao da je ljubav prema ustaštvu argument, a ne alarm.
Važno je ovdje reći još nešto: Zagreb NIJE zabranio pjesmu. Zabranio je korištenje gradskog prostora za izvođača koji je više puta kršio odluke o zabrani ustaškog pozdrava. To se zove vladavina prava. Sve ostalo je manipulacija.
Zato je bila važna i podrška koja je stigla iz političkog prostora koji nije zarobljen kalkulacijom. Dalija Orešković je to rekla jasno: Zagreb kao glavni grad mora štititi dostojanstvo i identitet Hrvatske od onih koji uzvikuju ono što se ne smije. Ta rečenica vrijedi više od hiljadu patriotskih parola.
Jer glavni grad nije birtija. Nije navijačka tribina. Nije improvizovana pozornica za istorijski revizionizam. Glavni grad je institucija. I on mora imati kičmu.
Ovdje se, zapravo, lome dvije Hrvatske. Jedna koja misli da je fašizam “dio identiteta“ i druga koja zna da je fašizam zločin i zlo, bez obzira na to koliko je refren zarazan. I u tom sudaru nema kompromisa. Ili će javni prostor biti očišćen od ustaških simbola, ili će oni postati norma. Trećeg nema.
Zato je ovaj “slučaj Tomašević“ veći od jednog dočeka i jedne medalje. On je test. Test da li su ustavne vrijednosti žive ili su samo mrtvo slovo na papiru. Test da li političari služe pravu ili publici. Test da li je moguće reći “ne“ i preživjeti politički.
Hoće li to Tomaševiću smanjiti rejting? Možda. Hoće li izgubiti dio birača? Sigurno. Ali ono što je dobio je daleko važnije: dokaz da se može voditi grad bez trgovine s fašizmom.
A to je danas, u ovom dijelu Evrope, već revolucionarno.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti ali je dužan objaviti izvor i link pod kojim je objavljen naš tekst.
