Jer kod nas žena nije ljudsko biće. Kod nas je žena nešto između usputnog ukrasa, mašine za rađanje i kućnog ljubimca. Ne u svim kućama, ne u svim sredinama, ali u dovoljno njih da platneni pokrov u kome mrtvo tijelo završava postane normalna scena. A Aldina NIJE kriva što je živjela. Aldina NIJE kriva što je mislila da će neko da je zaštiti. Aldina NIJE kriva jer se nadala. Aldina NIJE kriva jer je voljela. Aldina NIJE kriva jer je bila žena. Zato smo svi mi pomalo krivi!
Postoje one vijesti koje se ne čitaju očima, nego želucem. Vijesti koje progutaju vazduh, zabiju se pod rebra i ostave onaj metalni okus krvi u ustima, iako krv nije naša. Vijesti od kojih se čovjek, ako je imalo čovjek, postidi vlastitog postojanja i zapita se kakv je izvor i pokretač zla nad nevinim ljudima.
Ubistvo djevojke Aldine Jahić je jedna od takvih vijesti. Jedna od onih koja ne govori samo o monstrumu koji je povukao oroz. Ona govori o meni, o vama, o društvu, o institucijama, o svemu onome što smo se zaklinjali da jesmo, ali nismo. Govori o femicidu – o sistemskom, društvenom, kulturnom, porodičnom i pravosudnom slomu koji se kod nas zove “regularno stanje”.
Aldina je ubijena u Mostaru. Ubio ju je Anis Kalajdžić, čovjek s aktivnom optužnicom, čovjek koji je više puta prijetio drugim ženama, čovjek koji je trebao na ročište za deset dana. To “za deset dana” je razmak u kojem je država imala dužnost da diše umjesto Aldine. To je deset dana u kojima je policija morala da nadzire, a tužilaštvo da opominje. Deset dana u kojima je sistem mogao pokazati da žene nisu samo brojevi crne. Zloslutne statistike. Ali država nije disala. Država je šutjela. Država je imala prečeg posla baveći se sama sobom i svojim guzonjama. A, kako vidimo, ta šutnja institucija je plodno tlo kojem femicid klija, raste i na koncu eksplodira uzmajući još jedna ženski život sebi.
Femicid nije incident – femicid je društveni standard
Dopustite mi da ovo kažem jasno, bez uljepšavanja i bez onog kukavičkog “ali” koje je postalo omiljeni alat zločinačke, malograđasnke relativizacije:
Femicid je društveno prihvaćen u Bosni i Hercegovini.
Ne u zakonu, ne u deklaracijama, ne u saopštenjima EU, nego među ljudima. U mentalitetu. U komšiluku. U institucijama. U porodicama koje bi prije prekrile djevojčino tijelo ćebetom srama nego nazvale policiju. U komentarima na mrežama gdje se, uz svu monstruoznost, ubijenoj ženi i njenoj shrvanoj porodici drži moralna lekcija.
Jer kod nas žena nije ljudsko biće. Kod nas je žena nešto između usputnog ukrasa, mašine za rađanje i kućnog ljubimca. Ne u svim kućama, ne u svim sredinama, ali u dovoljno njih da platneni pokrov u kome mrtvo tijelo završava postane normalna scena. U dovoljno tih kuća se i dalje govori: “Šuti da te ne snađe gore.” U dovoljno njih pa institucije samo kimnu i stave predmet u fioku, jer ženska muka ne zvoni dovoljno glasno, ona je gotovo stvar folklona na nesretnom Blakanu. Žensko je da bude nesretno, submisivno i autodestruktivno- Ako nije tako, nešto ne valja, sa ženskom osobom dabome, misli se zli Balkan.
Kad institucije šute – ubice govore umjesto njih
I onda, naravno, dođe tragedija. Dođe krv. Dođe mrtva žena. Dođe naslov. Dođe Aldina Jahić.
I onda se institucije probude, pa se, gle čuda, “i one šokiraju”. Ministar policije izađe pred kamere, govori o “provjerama” i “nema saznanja”, kao da se radi o izgubljenoj poštanskoj pošiljci. Tužiteljica se poziva na “navodne” informacije. Iste one institucije koje su trebale čuvati njen život sada peru ruke kao Pilat.
A samo ih jedno treba pitati:
Zašto čovjek s potvrđenom optužnicom, s više prijetnji, s historijom nasilja – nije bio pod nadzorom?
To pitanje je velika, tamna rupa u kojoj nestaje sav smisao pravne države. Ali kod nas pravna država postoji samo na papiru. U praksi – postoje ljudi. Svakojaki ljudi.
Sa svojim raspoloženjima, predrasudama, poznanstvima, mizoginijom, neznanjem, lijenošću ili čistim nehumanim nemarom. Ako se potvrdi da je Aldina pokušala prijaviti prijetnje, a da joj je neko rekao “pričekaj još malo”, onda za njenu smrt nije odgovoran samo i jedino Kalajdžić. Onda je odgovoran svako ko je tu rečenicu izgovorio. I mora odgovarati.
U kamenu naših balkanskih sudova živi riječ ‘ALI’
Ali ono što mene, vas i ovo društvo najviše opominje – nisu institucije. Nisu čak ni ubice, koliko god to čudno zvučalo. Najveću presudu izriču komentari svjetine po društvenim mrežama. Ona rečenica što uvijek počinje ispravno, i uvijek završava zločinački:
“Osuđujem ubistvo, ALI…”
Ali što nije prijavila.
Ali što se vraćala.
Ali što je birala takve.
Ali što je sjedila tu.
Ali što je bila s njim.
Ali što…
To “ali” je najprljaviji veznik ovog jezika. To “ali” je moralna rupa iz koje puzi dvonožni demon što bi još jednom ubio ubijenu ženu – riječima. To “ali” je mjesto gdje društvo pokazuje svoje pravo lice: lice koje više razumije ubicu nego žrtvu. Lice koje traži opravdanje za nasilnika. Lice koje sumnja u ženu. Lice koje ne zna šta je empatija. Lice koje bi ženu zbog svoje mentalne i fizičke impotencije opet u grob tjeralo.
Femicid se ne dešava (samo) zbog monstruma – femicid se dešava jer zločinci muškarci imaju podršku monstruma u komentarima
Zastrašujuće je, ali istinito:
Ubice žena na Balkanu NIKAD nisu sami.
Iza njih stoji četa branitelja.
Anonimni vojnici tastature.
Muškarčine koje klepeću zubima, ali nikad neće doći na protestnu šetnju.
Porodični patriarsi koji se kunu u tradiciju, a tradicija im služi samo kao alibi za nasilje.
Vjernici koji u komentarima glume svece, a kod kuće premeću ženu kao drvenu klupu.
Majke koje sinovima opraštaju sve, a kćerke krive za tuđi grijeh.
Komšije koje bolje čuju šum tuđih ključeva nego vrisak žene na samrti.
Sve to je družina koja ubici daje podršku – i to je sve zajedno femicid dragi moji. Sistem je kriv. Ali društvo je saučesnik.
Aldina nije kriva. Nikada. Ni za šta. Nikome.
Dovedimo stvari na njihovo mjesto.
Aldina NIJE kriva što nije prijavila nasilnika – ako nije.
Aldina NIJE kriva što je živjela.
Aldina NIJE kriva što je mislila da će neko da je zaštiti.
Aldina NIJE kriva jer se nadala.
Aldina NIJE kriva jer je voljela.
Aldina NIJE kriva jer je bila žena.
Kriv je onaj ko je pucao.
Kriv je sistem koji nije reagovao.
Krivi su oni koji su rekli “pričekaj”.
Krivi su oni koji relativiziraju.
Krivi smo svi mi koji šutimo.
Žrtve femicida nisu brojke – one su ogledalo društva
Danas je to Aldina.
Sutra će biti neka druga.
Iza nje neka treća.
Pa četvrta.
Sasvim sigurno, na žalost.
Liste imena koje se gomilaju kao da živimo u srednjovjekovnom mraku, a ne u 2025. godini. I svaki put ista priča: ubica je prijetio. Žena je trpjela. Institucije su zaspale. Komentari su ubili ženu drugi put.
To je matrica. To je ciklus. To je naša sramota.
Femicid je poruka društvu: žena nema pravo na život ako muškarcu to ne odgovara
I da, ovo treba reći brutalno direktno:
Femicid je najjasniji dokaz da živimo u društvu u kojem muškarac misli da ima pravo da odlučuje o tuđem/ženskom životu.
Jer društvo ga tome uči od malih nogu.
“Ti si muškarac.”
“Ti si glava kuće.”
“Ti moraš upravljati.”
“Žena mora šutjeti.”
“Žena trpi.”
“Žena mora znati svoje mjesto.”
E pa Aldina je ubijena upravo zato što je neko mislio da zna njeno mjesto – iako ga nije imao pravo ni nacrtati.
I šta sada?
Sada – protesti.
Sada – pritisak.
Sada – imena službenika na stolu.
Sada – nadzor nad nasilnicima.
Sada – zakon u praksi, a ne samo u tekstu.
Sada – stid, pa buđenje.
Sada – prestanak relativizacije.
Sada – prestanak “ali”.
Sada – konačno stati uz žene.
Jer ako ovo društvo i nakon Aldine bude tražilo “pozadinu”, “ali”, “pa možda”, “nismo svi isti“ onda mi nismo društvo. Mi smo horda koja je kolektivno odustala od čovječnosti.
Aldina Jahić ne smije biti još jedno ime u crnoj hronici. Ona mora biti naša ljudska granica.
A mi to moramo, ako ne zbog sebe, onda zbog sjećanja na Aldinu!
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, te je dužan objaviti izvor i link pod kojim je objavljen naš tekst.
