“Dvadeset pet eura kazne za učitelja iz Niša jer je u školskom dvorištu prekrečio grafit “Kad se vojska na Kosovo vrati”. Pazite, država Srbija ga kažnjava ne zato što je iscrtao suludi grafit, nego što ga je prekrečio. Možete li vi to shvatiti? Dvadeset pet eura za pokušaj elementarne, civilzacijske higijene javnog prostora kako bi se djeca zaštitila od zla. Dvadeset pet eura za pokušaj mentalne dezinfekcije školskog dvorišta.“
Postoje zemlje koje kažnjavaju nasilje. Postoje i one koje kažnjavaju laž. Srbija je odlučila kažnjavati – krečenje zida koje oslobađa od laži i nasilja.
Dvadeset pet eura kazne za učitelja iz Niša jer je prekrečio grafit “Kad se vojska na Kosovo vrati”. Pazite, država Srbija ga kažnjava ne zato što je iscrtao suludi grafit, nego što ga je prekrečio. Možete li vi to shvatiti? Dvadeset pet eura za pokušaj elementarne, civilzacijske higijene javnog prostora. Dvadeset pet eura za pokušaj mentalne dezinfekcije školskog dvorišta.
U Srbiji je ludilo zakonom zaštićeno, sad i bukvalno
Zamislite sada sljedeće: neko prekreči grafit “Zemlja je ravna” i država ga kazni. Ili grafit “Voda teče uzvodno”. Ili “Gravitacija ne postoji”. A onda se oglasi vladajuća partija i objasni da je riječ o autošovinisti koji mrzi nauku i nacionalnu fiziku.
E pa sve može u državi Srbiji u kojoj je učitelj kažnjen jer je prekrečio grafit o mitdkom povratku vojske na Kosovo.
I to nije incident. To je sistem.
To je država koja je odlučila da je mit važniji od stvarnosti, da je parola važnija od života, da je grafit važniji od djece koja svakog jutra prolaze pored zida na kojem piše poziv na rat.
Jer “Kad se vojska na Kosovo vrati” nije folklor. Nije poezija. Nije kulturna baština. To je prijetnja. To je politički program u spreju. To je rat u jednoj rečenici.
I država je odlučila da kazni onoga ko je tu rečenicu pokušao obrisati.
U školskom dvorištu.
U školi.
Mjesto na kojem djeca uče slova, matematiku i mjesto koje bi trebalo biti svijet. U Srbiji je to mjesto gdje djeca uče i mitomanski vojni plan.
Učitelj Dejan Petrović je rekao ono što je normalno: poruka koja poziva na rat nema šta tražiti u školi. Tačka. Kraj rasprave.
Ali u Srbiji rasprava tek počinje kad se kaže nešto normalno.
“Autošovinizam“ kao mjera normalnosti
Tada nastupa politički aparat, komunalna policija, anonimne prijave, stranačka saopštenja i etikete poput “autošovinista”.
Autošovinista je, po novom srbijanskom rječniku, svako ko ne želi rat i ko je normalan.
Svako ko ne želi da djeca rastu uz parole o vojsci i povratku teritorija.
Svako ko misli da je dvorište osnovne škole mjesto za lopte, a ne za tenkove.
Kazna od 25 eura nije kazna. To je simbol. To je poruka. To je državna presuda razumu.
Poruka glasi: grafit je poželjan. Njegovo uklanjanje je problem.
Jer grafiti “Kad se vojska na Kosovo vrati” nisu vandalizam. Oni su državna doktrina ispisana anonimnim sprejevima i sad kako vidimo zaštićena zakonom.
Širom Srbije isti rukopis, ista rečenica, isti font, ista poruka. Autoputevi, zidovi, mostovi, škole. Kao da je neko pokrenuo franšizu nacionalizma.
I svi znaju ko to radi, ali navodno niko ne zna ko to radi.
To je ona vrsta misterije koju policija nikada ne riješi jer je ne rješava i jer joj pomaže i štiti je.
Kad aktivisti prekreče mural – kazna stiže odmah.
Kad mural osvane – država ne vidi ništa.
To je savršena slika institucionalizovanog ludila.
Kosovo na Olimpijadi i druge misterije srpskog sveta
A ludilo ide dalje. Voditelj na državnoj televiziji najavi Kosovo na Olimpijskim igrama kao “našu južnu pokrajinu”, a gledateljica u čudu pita kako pokrajina može učestvovati na olimpijskim igrama.
Ta scena je Srbija u jednoj rečenici: zbunjenost pred stvarnošću.
Kosovo postoji na olimpijskom otvaranju, postoji u svom sopstvu, postoji u UN-u, postoji dakle ontološki i fizički kao država, ali ne postoji u političkoj realnosti Srbije koja ga je izgubila prije više od četvrt stoljeća.
Rat je završen 1999. godine. Vojska se povukla. Sporazum je potpisan. Devet godina kasnije Kosovo je proglasilo nezavisnost. Priznale su ga desetine država. Postoji kao politička činjenica, kao međunarodni subjekt, kao realnost.
Ali u Srbiji je realnost suspendovana.
Tamo je Kosovo stanje svijesti.
Nacionalna fantazija koju treba održavati svježom. Grafitima. Parolama. Muralima. Udžbenicima. Televizijom.
I kaznama za krečenje kao apoteoza ludila.
Jer svaka ideologija koja živi od mita mora kažnjavati realnost
Učitelj iz Niša je kažnjen jer je pokušao ukloniti mit iz školskog dvorišta. A mit se u Srbiji čuva kao relikvija. Kao sveti predmet. Kao državni projekat.
Ne postoji bolja ilustracija državne politike od činjenice da su širom zemlje murali posvećeni ratnim zločincima preživjeli sve pokušaje uklanjanja.
Ratko Mladić je imao bolju zaštitu zida nego što djeca imaju zaštitu školskog dvorišta.
Građani su godinama prijavljivali murale koji slave ratne zločine. Policija je reagovala kada su ih građani pokušali ukloniti.
To je država koja je odlučila šta je vandalizam.
Vandalizam je krečenje zida.
Heroizam je grafit o vojsci.
Normalnost je autošovinizam.
A ludilo je patriotizam.
Najstrašniji dio ove priče nisu kazne. Najstrašniji dio su reakcije.
Stotine komentara koji tvrde da je kazna premala.
Premala.
Zašto? Jer je neko prekrečio rečenicu koja poziva na rat.
To je trenutak u kojem postaje jasno da grafiti nisu samo zidovi. Oni su mentalni pejzaž društva.
Kad društvo traži strožu kaznu za uklanjanje ratne parole nego za njeno pisanje – rat nikada nije završio.
Samo je promijenio oblik.
Preselio se iz rovova na fasade. Iz tenkova u komentare. Iz uniforme u grafit.
Srbija danas živi u produženom ratu protiv stvarnosti.
Rat protiv priznanja poraza.
Rat protiv suočavanja.
Rat protiv činjenica.
Rat protiv rečenice: Kosovo nije Srbija.
Ta rečenica je zabranjena bez da je formalno zabranjena. Ona se kažnjava indirektno. Kaznama za krečenje. Kaznama za aktivizam. Kaznama za razum.
Jer država koja ne može priznati gubitak teritorije mora održavati iluziju pobjede.
Grafiti su jeftini. Rat je skup. Ali politički efekat je isti.
Održava se osjećaj borbe.
Održava se osjećaj da je sve privremeno.
Održava se obećanje da će se vojska vratiti.
A svi znaju da se neće vratiti.
To je najdublja tragedija ove parole. Ne njena agresivnost. Njena laž.
Parola obećava povratak koji se nikada neće dogoditi.
Ona proizvodi generacije koje čekaju događaj koji se neće desiti.
I svaka generacija koja odraste uz tu rečenicu nasljeđuje frustraciju prethodne.
To je perpetuum mobile nacionalizma
Učitelj iz Niša je pokušao prekinuti taj lanac. Jednim valjkom i kantom bijele boje.
Država mu je poslala račun.
Dvadeset pet eura za pokušaj normalnosti.
Dvadeset pet eura za pokušaj da djeca ne odrastaju uz poruku o vojsci.
Dvadeset pet eura za pokušaj da škola ostane škola.
To je cijena istine u Srbiji.
I zato ova priča nije o grafitu. Nije ni o učitelju. Nije ni o kazni.
Ova priča je o državi koja je odlučila da mit ima status zakona.
U takvoj državi realnost je vandalizam.
A krečenje zida – politički delikt.
I dok god se kazne budu dijelile za uklanjanje ratnih parola, a ne za njihovo pisanje, Srbija će ostati zemlja u kojoj vojska nikada neće otići na Kosovo – jer nikada nije otišla iz bolesnih glava.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti ali je dužan objaviti izvor i link pod kojim je objavljen naš tekst.
