“I tako, v.d. entitet RS sada ima v.d. predsjednicu, v.d. ustav, v.d. Skupštinu, v.d. Vladu, v.d. moral i v.d. narod. Sve je privremeno, sve je improvizovano, sve je ludilo. Ništa se ne zna, osim da Dodik mora ostati u centru pažnje. Po cijenu da v.d. RS postane 11. kanton Federacije BiH. Što i nije tako loše!“
Evo ga, Milorad Dodik — jedini čovjek na Balkanu, a i u širem Kosmosu koji može istovremeno biti i predsjednik i ne-predsjednik, i šef entiteta koji nikad državom nije bio. Šrodingerov politički subjekt u objekt poziciji, rekli bi. Ako bi postojala Nobelova nagrada za politički šizofreni teatar, Dodik bi je već odavno držao na polici, između slika s Putinom i onih lažnih američkih senatora koji su mu obećali “stratešku saradnju”.
Jer, kako reče Dodik: “Ja sam predsjednik, ali ne potpisujem, da me ne bi osudili.”
Zamislite tu rečenicu u bilo kojoj normalnoj državi. Predsjednik koji ne smije potpisati vlastitu odluku jer bi završio u zatvoru. Ali zato ima “v.d. predsjednicu Anu Trišić Babić” koja potpisuje umjesto njega, jer eto, nije fer da mu kvare “politički kontinuitet ludila”.
To je nova formula Dodikove vlasti: ja sam – ali nisam, postojim – ali ne postojim, entitet – ali i država.
V.d. Republika
Entitet Republika Srpska danas je kao sjenka – postoji samo kad se ugasi svjetlo realnosti. Dodik više ne vlada, on simulira vladanje. Nema institucija, ima v.d. funkcije; nema zakona, ima improvizacije; nema naroda, ima publiku.
A sve to da bi kao takav, a sve ogrezao u paranoju i strah od sopstvenog kraja, mogao sebi reći: “Još sam važan.” Pa po hodnicima palate predsjenika prima kojekave opskurne likove poput brata Benjamina Netanjahua, koji najbukvalnije ne zna da li je u Banjaluci ili Novom Sadu.
U toj predstavi, glumci su već poznati. Ana Trišić-Babić, v.d. predsjednica, v.d. Dodikov potpis, v.d. parf. Ona će uredno stavljati pečate na dokumente koje Dodik diktira iz Laktaša, dok će se on, s mikrofonom u ruci, obraćati narodu o “strateškoj saradnji s Rusijom” i “novoj poziciji RS-a u svijetu”.
Svijetu koji ga, realno, više ne registruje ni kao fusnotu.
I to je suština — Dodik već dugo ne komunicira s međunarodnom zajednicom, već s vlastitim ogledalom. Kad govori o “razgovorima s kompetentnim ljudima”, on misli na ljude koji su kompetentni samo da mu klimaju glavom. Kad spominje “stratešku saradnju s Rusijom”, to je način da opravda sve — i korupciju, i neznanje, i svoju propast.
“Ja sam predsjednik po ustavu, ali ne po odluci Suda”
To je njegova mantra, politički oksimoron koji opisuje stanje duha u narečenoj Banjaluci. On se poziva na ustav koji je sam pogazio, brani zakon koji ne priznaje i tumači presude koje odbija.
To više nije politika, to je psihijatrijska dijagnoza sa pečatom, zaglavljem i memorandumom.
Dodik danas govori o “novom međunarodnom položaju RS-a”, kao da se radi o nekakvoj državi između Kine i Kanade. U stvarnosti, riječ je o entitetu pod sankcijama, izolovanom, osiromašenom, koji se sada brani rečenicama tipa: “Mi znamo šta radimo.”
A znaju, naravno.
Zna se kako se štiti kriminal, kako se bježi od zakona, kako se fingira institucija da bi se izbjegla kazna.
Jer, Milorad Dodik ne ratuje s BiH zato što je hrabar, nego zato što je preplašen u strahu za svoju stražnjicu. On se bori protiv zakona jer zna da bi svaki zakon, kad bi vrijedio, bio njegova politička smrt. Zato mora glumiti državu unutar države, i sebe kao Boga unutar tog lažnog poretka.
v.d. predsjednica, v.d. ustav, v.d. moral
I tako, entitet Republika Srpska sada ima v.d. predsjednicu, v.d. ustav, v.d. moral i v.d. narod.
Sve je privremeno, sve je improvizovano, sve je “dok traje ludilo”.
Ništa se ne zna, osim da Dodik mora ostati u centru pažnje. Po cijenu da v.d. RS postane 11. Kanton Federacije.
U Dodikovom sistemu vrijednosti, funkcija je jedina droga. Zato i priča o “strateškoj saradnji s Trumpovom administracijom” mada ih Trump ne može naći na karti ni uz Melanijinu pomoć. Zato izmišlja američke kontakte, ruske garancije i evropske izdaje.
Jer sve dok se o njemu priča – on postoji.
I dok on “predsjednikuje iz sjene”, RS se urušava iz dana u dan. Dok se u Laktašima održavaju sastanci sa “kompetentnim ljudima”, u Prijedoru i Foči nestaju radna mjesta sa pripadajućim ljudstvom. Dok se priča o “strateškim ciljevima”, bolnice kupuju rukavice i sanitetsku gazu na crno.
To je realnost v.d. entiteta.
Kad funkcija postane fetiš
U stvarnosti, Dodik više ne upravlja ničim osim sobom, a ni to baš ne ide najbolje.
On danas nije predsjednik, ali jeste fetiš za vlast.
Njemu nije bitno da vlada, nego da se vlada njime kao polugom straha.
Da ga se boje, da ga citiraju, da ga prate, makar iz rugla i sprdnje. Jer u njegovoj glavi, i strah i prezir su dokaz postojanja.
Ta opsesija vlašću danas je metastazirala u grotesku — predsjednik koji ne potpisuje, predsjednica koja potpisuje umjesto njega, i narod koji se pravi da ništa ne vidi.
To je politički Stockholm sindrom: stanovništvo zarobljeno u strahu, ali i u navici.
Navici da se ništa ne mijenja, jer “on zna s kim priča”.
V.D. Republika kao dijagnoza
Republika Srpska danas funkcioniše kao v.d. dijagnoza jednog čovjeka — polupredsjednička šarada u kojoj se institucije pretvaraju da postoje, a narod da vjeruje.
Umjesto predsjednika – marioneta.
Umjesto parlamenta – aplauz.
Umjesto budućnosti – mit o prošlosti.
Zato Dodik i bježi u retoriku “velikih sila”. Kad mu se zatvore vrata u Briselu, on trči u Moskvu. Kad ga Moskva zaboravi, on zaziva Trumpa. Kad mu ni Trump ne odgovori, on pronalazi nove “kompetentne ljude” — anonimne, polupostojeće, ali poslušne.
Sve dok može da izgovori “mi znamo šta radimo”, on će vjerovati da još ima moć.
A u stvarnosti, to je samo agonija vlastite mitomanije.
Epilog: v.d. ludilo
Milorad Dodik je uveo novu političku kategoriju — v.d. entitet.
Republika Srpska nije više ni entitet, ni republika, ni država.
To je improvizacija na aparatima, poligon za političko ludilo jednog čovjeka koji vjeruje da će se historija zaustaviti dok on otpjeva svoj monolog.
Jer, da bi preživio, mora stalno glumiti. Mora stalno izmišljati nove neprijatelje, nove funkcije, nove “strateške partnere”. On se više ne bori za vlast — on se bori za pažnju.
Za naslov, za kadrove na RTRS-u, za aplauz publike koja već odavno ne zna da li gleda dnevnik ili satiričnu emisiju.
A sve to da bi izbjegao ono što ga najviše plaši —ne tri godine zatvora, nego tri sekunde usamljeničke tišine.
Jer kad se svjetla ugase i publika izađe, ostaje samo Milorad Dodik, v.d. predsjednik v.d. entiteta RS — i prazna bina na kojoj više nema aplauza.
Samo eho jedne epohe koja se raspada u direktnom prenosu.
I da, neće ostati upamćen kao državnik.
Ostaće zapamćen kao čovjek koji je i od vlastite funkcije napravio – v.d. ludilo.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, te je dužan objaviti izvor i link pod kojim je objavljen naš tekst.
