Ako se američka aneksija Grenlanda dogodi – vojno, politički ili faktički – svijet ulazi u zonu koju nije vidio još od 1945. godine. Ako Amerika može otvoreno prijetiti aneksijom teritorija jedne NATO saveznice, zašto bi se Kina suzdržavala u Tajvanu? Zašto bi Rusija poštovala granice Baltika, Moldavije ili Ukrajine? Zašto bi bilo ko više ozbiljno shvatao međunarodno pravo?
Postoje lomovi u historiji koji se ne čuju kao eksplozije. Nema sirena, nema tenkova na ulicama, nema dramatičnih televizijskih kadrova. Ima samo rečenica izgovorena dovoljno samouvjereno da se shvati ozbiljno. Vrlo, vrlo ozbiljno. Kad predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump kaže da ga se ne tiče šta misle Danska i Grenland, jer će se “suočiti sa surovom realnošću”, to nije diplomatski gaf. To je objava kraja čitave jedne epohe. Pazite, ne govorim (samo) o kraju NATO pakta kakvog poznajemo, nego o kraju jedne epohe u kojoj su se, oko 80 godina, dijelovi zapadne hemisfere relativno udobno ljuljuškali.
Ako se američka aneksija Grenlanda dogodi – vojno, politički ili faktički – svijet ulazi u zonu koju nije vidio još od 1945. godine. I ne ulazi samo zbog Grenlanda. Ulazi zbog presedana jednog narcisoidnog čovjeka sa gotovo svim polugama moći koje mu USA daje.
Grenland je lakmus-papir. Ako on može pasti bez posljedica, sve poslije toga je dozvoljeno unilateralnim polugama sile.
Trump ne prijeti – on normalizira prijetnju kao datost
Greška je Trumpa tumačiti kao nepredvidivog. On je brutalno predvidiv. Njegova politika nije haos, nego povratak jednostavnoj, gotovo primitivnoj imperijalnoj logici: jači tlači i jači uzima. Trump ne vjeruje u međunarodne ugovore, u multilateralne institucije, u ideju suvereniteta malih. On vjeruje u moć, teritorij, resurse i demonstraciju sile. Trumpu su UN, NATO, EU samo skraćenice koje ga ometaju u njegovom delanju, a to je put u povijest na bilo koji način. Pod uslovom, naravno, da bude povijesti i da bude pismenih zapisivača iste.
Grenland u toj računici nije “dansko pitanje”, niti pitanje volje grenlandskog naroda. To je strateški čip na šahovskoj tabli Arktika i posredno cijelog svijeta: rude, rijetki metali, nove pomorske rute, vojna kontrola sjevera, nove vojne baze… Klimatske promjene su samo ubrzale ono što imperije rade oduvijek – pretvaraju geografiju u gruntovni plijen.
Ali ključna stvar nije šta Trump želi, nego kako to želi.
On to radi otvoreno. Bez diplomatske mimikrije. Bez izgovora o ljudskim pravima. Bez fikcije o “demokratizaciji”. Bez instituncionalizovanja konkvistadorstva. I baš zato je opasan: jer skida posljednji sloj licemjerja sa zapadnog poretka. Paradokslano, to licemjerje je držalo svijet-kakav znamo-na okupu.
Savezništvo koje vrijedi dok ne smeta
Danska je jedna od najlojalnijih američkih saveznica. Ispred i Švedske i Norveške. Dvije zemlje imaju više od dva stoljeća neprekinutog savezništva. U Afganistanu su krvarile rame uz rame. Danska se pozvala na član 5 NATO-a kad su SAD to zatražile. Nije kalkulisala. Nije se skrivala iza proceduralnih fraza.
I sve to danas ne vrijedi ništa. Ama baš ništa.
To je poruka (čitaj pouka) Grenlanda. Savezništvo traje dok se ne sudari sa Trumpovim interesom. A kad se sudari, savezništvo postaje smetnja.
Ako se Grenland uzme silom ili prijetnjom sile, NATO prestaje biti savez i postaje fasada. Jer savez u kojem jedna članica može nasilno promijeniti granice druge članice više nije savez – to je hijerarhija. Ili budimo još precizniji, satom aneksije Grenlanda NATO De facto prestaje postojati.
I tu dolazimo do tačke bez povratka.
NATO bez morala, Evropa bez kičme
Evropski odgovor na potencijalnu aneksiju Grenlanda je poraz bez ispaljenog metka. Simbolične najave slanja nekoliko vojnika, otvaranje konzulata, diplomatske zabrinutosti – sve to govori jedno: Evropa zna da nema odgovor,a i to što “odgovara“ ječi submisivnošću.
Ne zato što nema vojnu snagu, nego zato što nema političku volju da se suprotstavi Americi. Evropske države su decenijama gradile sigurnost na američkom kišobranu. Taj kišobran sada prokišnjava i niko ne zna kako da izađe na kišu.
Grenland pokazuje ono o čemu se šutjelo: Evropska unija nije geopolitički subjekt. Ona je ekonomski prostor bez instinkta za preživljavanje u današnjem svijetu sile.
I kad Evropa to shvati, počinje nova utrka: ko će prije pronaći alternativnog zaštitnika. A to je trenutak kada se globalni poredak definitivno raspada.
Poruka Pekingu i Moskvi: uzmite što možete
Trumpova opsesija Kinom i Rusijom u kontekstu Grenlanda nema veze s realnim prijetnjama. Danska vojska nije vidjela kineske ratne brodove godinama. Rusija na Grenlandu nema operativnu prisutnost.
Ali istina nije u činjenicama. Istina je u signalu. U zamajcu, u zarezu… ili što bi se reklo vrag leži u detalju.
Ako Amerika može otvoreno prijetiti aneksijom teritorija NATO saveznice, zašto bi se Kina suzdržavala u Tajvanu? Zašto bi Rusija poštovala granice Baltika, Moldavije ili Ukrajine? Zašto bi bilo ko više ozbiljno shvatao međunarodno pravo?
Grenland ne destabilizira Arktik. Grenland destabilizira stara pravila igre za čitav svijet.
On poručuje svijetu da je došlo vrijeme velikih zalogaja. Da male države postoje samo dok su nevidljive. Da garancije vrijede dok su silama zgodne.
Balkan već zna kako ovo završava
Za Balkan, Grenland nije egzotika. To je déjà vu.
I ovdje su velike sile govorile o “realnosti”. I ovdje su savezništva bila fleksibilna. I ovdje su granice bile privremene. I ovdje su se međunarodne norme savijale dok nisu pukle.
Razlika je samo u tome što se sada isto radi bez stida i bez potrebe da se glumi moral. To je nova iskrenost imperije.
I zato je primjer Grenlanda važan i Sarajevu, Podgorici, Skoplju, Prištini. Jer u svijetu u kojem Grenland može biti uzet bez posljedica, niko nema trajnu zaštitu. Niko! Samo privremenu toleranciju.
Svijet koji dolazi nije multipolaran – on je militantno predatorski
Ovo nije ulazak u “multipolarni svijet” ravnoteže. Ovo je povratak u svijet čopora u kome neumitno jači tlači. Neki bi rekli, i do sada smo živjeli u takvom svijetu, ali je ovo posve nova razina. U svijet u kojem se moć mjeri sposobnošću da pređeš granicu i vidiš hoće li te neko zaustaviti.
Ako niko ne reagira na Grenland, sljedeći korak neće biti spor. Biće drzak i brz.
Jer imperije testiraju granice. Ne zato što moraju, nego zato što mogu. I granice su vrlo, vrlo rastezljive, da ne kažem nepostojeće.
I zato Grenland nije sporedna vijest. On je planetarna generalna proba.
Ako prođe, svijet kakav znamo nakon 1945. godine se definitivno zatvara. Ne uz prasak, nego uz šutnju.
A šutnja je, u politici sile, uvijek dozvola.
Na kraju, Grenland možda neće pružiti otpor. Ali pitanje nije hoće li najveći tok na svijetu pasti.
Pitanje je: ko je sljedeći.
Farska Ostrva? Panama? Island? Kanada?
Sami dopišite…
