DOSIJE ‘SB’ ‘DVOSTRUKA KONOTACIJA’ AKCIJE ‘OLUJA'(II): Iako je Tuđman govorio da je ‘oslobađanje Bihaća IZLIKA’, dakle ‘krinka, kamuflaža…’ njegovi sljedbenici govore suprotno

Piše: SENAD AVDIĆ

Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je na Brijunima okupljenim predstavnicima državnog i vojnog vrha izložio na koji se način u predstojećim vojno-redarstvenim akcijama treba odnositi prema opkoljenoj bihaćkoj regiji (koju je on u nekim ranijim govorima i planovima redovno nazivao Turska Krajina).

„Prodor do Bihaća može biti samo sporedni sada“, objasnio je hrvatski predsjednik. Potom je nastavio. „Mi bismo morali naći izliku za našu akciju, za naš poduhvat koji možemo početi prema planu kao što je bilo jučer…Ali, ako idemo ovih dana u dalje poduhvate, onda Bihać može biti samo kao izlika i sporedno, a protivniku onda moramo nanijeti totalni poraz“.

SLIKA I IZLIKA

Književnik i novinar Ivica Đikić ovih je dana pišući u listu „Novosti“ tekst naslovljen „Abeceda „Oluje“ složio sa Tuđmanom budući da je i po njegovom mišljenju „rasterećenje Bihaća bila tek dobra hrvatska vanjskopolitička izlika za pokretanje „Oluje“.

No, u najnovijoj revizionističkoj historiografiji i prizemnoj propagandi koja dominira hrvatskim javnim prostorom, Bihać nije „izlika“(dakle-izgovor) za pokretanje „Oluje“ nego njen tobožnji primarni cilj i ultimativni motiv. U jednom dokumentarističkom serijalu ovih dana prikazanom na javni televizijama susjedne države o deblokadi Bihaća kao dokazu humanističkog karaktera i dobrosusjedskih nakana Franje Tuđmana svjedočio je njegov nekadašnji savjetnik, dijabolični šef duboke države Ivić Pašalić. Za razliku od Alije Izetbegovića, kojem nije bilo stalo do svog naroda, Tuđman je bio jako zabrinut za sudbinu (Alijinog) naroda u Bihaćkom regionu, kazao je Pašalić.

„Na jednom sastanku Alija Izetbegović je kazao da mu je svejedno da li će poginuti dvije ili dvjesto tisuća pripadnika njegovog naroda, što je predsjednika Tuđmana zaprepastilo“, „otkrio“ je Pašalić nešto što ni „kreativno“morbidnim srpskim advokatima genocida u Srebrenici nije pošlo za rukom. Ne opterećujući se barem formalnom logikom (zašto bi Izetbegović tražio vojni savez sa Tuđmanom ako je već bio indiferentan prema stradanju Bošnjaka?!) Pašalić je kazao da „Tuđman nije želio dopustiti krvoproliće u svom dvorištu-Bihaću“.

O humanističko-egalitarističkom karakteru „Oluje“ i njenog kreatora Tuđmana kao i njegovoj očinskoj brizi za Bošnjake u susjedstvu u istoj je emisiji govorio i povjesničar i univerzitetski profesor Ivo Lučić, osobni špijun i sitni denuncijant obitelji Tuđman i čovjek čija je uloga u osnivanju i funkcioniranju koncentracijskih logora HVO-a za hiljade Bošnjaka u Hercegovini nedvojbena.

Nakon što je krajem jula Hrvatska vojska ojačana postrojbama HVO-a u akciji „Skok“ ušla u Livanjsko polje zauzela Grahovo i Glamoč, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman piše pisma vodećim svjetskim liderima (Kohl, Chirac…) u kojima objašnjava razloge ove vojne akcije. U pismu američkom predsjedniku Billu Clintonuon ga informira:

„Srpska ofenziva na Bihać ne prestaje i Republika Hrvatska je odlučila pružiti pomoć Bosni i Hercegovini“.

ŠIROKO IM POLJE LIVANJSKO

Nekoliko dana ranije, neposredno nakon potpisivanja Splitskog sporazuma Muhamed Šaćirbegović, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, upoznao je američku administraciju sa zajedničkim vojnim planovima dviju država. O tome u više puta citiranoj knjizi „Tajna povijest Dayton“ piše Derek Chollet.

 „Istog dana ministar vanjskih poslova BiH Šaćirbey nazvao je podsekretara (Petera) Tarnoffa i sa njim razgovarao o vojnom savezu. Hrvati su namjeravali napasti srpske položaje u Livanjskom polju, južno od Bihaća, kako bi pokušali odvući snage bosanskih Srba od Bihaća. Tarnoff je pozdravio bosansko-hrvatsku suradnju u odbrani Bihaća, ali je rekao Šaćirbeyu kako je SAD zabrinuta „zbog mogućeg korištenja hrvatskih postrojbi izvan (konteksta) Bihaća. Tada je vjerovao da bi  Tuđman mogao iskoristiti odbranu Bihaća kao prvi korak u napadu na Krajinu. Ako to učini, zabrinuti su u Washingtonu, Srbija će morati odgovoriti te izazvati srpsko-hrvatski rat“, naveo je Chollet.

Zapovjednik međunarodnih vojnih snaga za cijeli prostor Hrvatske i Bosne i Hercegovine francuski general Bernard Janvier u izvještaju Vijeću sigurnosti UN od 2. augusta 1995.godine piše o aktuelnoj vojnoj situaciji u situaciji na zapadu Bose i Hercegovine, u Livanjskom polju i regiji Bihaća. On konstatira da „Hrvatska vojska i HVO učvršćuju svoje položaje, a istovremeno su izloženi topničkim i zračnim napadima snaga  pobunjenih Srba“. Stanje u Bihaću francuski general ocjenjuje kao „relativno mirno“. On piše da je to prvi dan u posljednje vrijeme u kojem Srbi iz Hrvatske „nisu granatirali područje Bihaća budući da se pažnja vojnih snaga Republike Srpske Krajine naglo preusmjerilo na mogućnost skore ofanzive Hrvatske vojske“.

I u tom je bila sadržana krucijalna, presudna pomoć operacije „Oluja“ opkoljenoj bihaćkoj enklavi njenim braniteljima i narodu: operacijom hrvatskih postrojbi „Skok“ i rasterećenjem višegodišnje opsade od trostrukog agresora otvoren manevarski prostor za napadne akcije Petog korpusa ARBiH prema Vojsci RSK.

Chollet piše da je ulaskom u Livanjsko polje „hrvatske snage bez mnogo teškoća potisnule srpske snage, natjeravši u bijeg oko 8 hiljada vojnika i civila.“ Ubrzo nakon toga, kaže on „Tuđman je skrenuo na glavni grad RSK Knin. Hrvatske snage počele su se zadnjih dana jula okupljati oko Knina i izvoditi topničke napade na grad. Tuđman je zaprijetio da će zauzeti cijelu Krajinu, ako bosanski Srbi ne prekinu opsadu Bihaća…Ali činilo se sigurnim da Tuđman ne kani sklapati nagodbu sa Srbima-želio je povratak Krajine“, piše ovaj istaknuti američki diplomata.

U pomenutom dokumentarnom serijalu Hrvatske televizije zapovjednik jedne od elitnih postrojbi Hrvatske vojske prisjetio se da je nakon što su njegovi vojnici presijekli jedinu putnu komunikaciju između Knina i Banja Luke očekivao da će uslijedit naredba kojom će se HV usmjeriti prema Bihaću. „No, umjesto naredne da krenemo prvo, prema Bihaću, stiglo je naređenje da se usmjerimo lijevo u smjeru Knina“, kazao je iskreno pri tom hvaleći vojničku strategiju i viziju predsjednika Franje Tuđmana.

SUSRET NA RIJECI, KAJ?

Kako je u velikoj analizi objavljenoj ovih dana u Jutarnjem listu konstatirao vojni analitičar Viktor Trumbetaš, jedinice Petog korpusa Armije BiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića su već 5. augusta uvečer probile linije Vojske RS i ušle na teritorij Hrvatske da bi se  narednog dana spojile sa pripadnicima Prve gardijske brigade „Tigrovi“ HV predvođene  generalom Marijanom Marekovićem. „ U kontekstu  borbenih djelovanja na ovom pravcu zanimljiva je činjenica da se hrvatske i bosanske trupe  nisu samo srele kod TržičkihRaštela, već da su postrojbe Armije BiH i dublje zašle na teritorij Republike Hrvatske i to na tri pravca: Ličko Petrovo selo-Rakovica, zatim Lapac-Korenica i zadnje prema dvoru na Uni“, navodi se u ovoj analizi.

Sudionici akcije, pripadnici Petog korpusa ovom su novinaru svojedobno objašnjavali da su njihove jedinice „progulile“ desetak kilometara duboko u teritorij Hrvatske. Potom su se morale  vratiti na most na Korani gdje je prethodno bilo dogovoren susret hrvatskih i bosanskih vojnih zapovjednika. U tom je kontekstu general Dudaković kazao kolegi Mareković „dugo smo vas čekali“.

Iz ovoga nije teško utvrditi da pripadnici Hrvatske vojske tokom trajanja Oluje nisu čizmom stali na područje pod kontrolom Petog korpusa Armije BiH, dok su s druge strane, postrojbe pod komandom Dudakovića oslobodile desetine kvadratnih kilometara okupiranog hrvatskog teritorija. Žrtve u redovima Petog korpusa su bile znatne, a posebno je teško doživljena pogibija jednog od najuspješnijih i najhrabrijih komandanata Armije Bih Izeta Nanića koji je ubijen u zasjedi Vojske RSK u Hrvatskoj.

Ponovo treba naglasiti, da bi ovakve borbene aktivnosti Petog korpusa ARBiH bile neizvodive, ili pogibeljne, da ulazak Hrvatske vojske u Livanjsko polje, osvajanje Grahova i Glamoča nije uzdrmalo Vojsku RS i RSK. Ratko Mladić je tih dana najavio povratak izgubljenih teritorija, no unatoč tome što je izdvojio velike snage i sredstva, no od toga nije bilo ništa.

Paralelno sa događajima na ratištu, prema svjedočenju hrvatskog diplomate Vladimira Drobnjaka odvijala se međunarodna, diplomatska „Oluja“ prije svega u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku. Iako je Hrvatskoj ozbiljan udarac zadala Evropska Unija pod predsjedanjem Španjolske koja je oštro osudila vojne akcije i izrekla ozbiljne sankcije koje će godinama otežavati pristup Hrvatske EU, glavna bitka se vodila u Vijeću sigurnosti UN-a. Frustracije i nazdovoljstvo tadašnjeg generalnog sekretara UN-a Boutrosa Ghalija bile su, kako ocjenjuje Drobnjak, uvjetovane potpunim slomom mirovne  misije UN-a u Hrvatskoj i nestanka vojnih snaga UNCRO. Pojedine zapadne zemlje i Rusija (SR Jugoslavija tada nije bila članica UN-a) su osuđivale ulazak Hrvatske vojske na područje susjedne države, a podsjećalo se i na rezoluciju UN-a iz 1993.godine o zabrani zračnog prometa za vojne avione iznad BiH što su hrvatske snage kršile tokom „Oluje“.

Prema ocjeni hrvatskog diplomate Drobnjaka, jednu od najvažnijih poruka na sjednici Savjeta bezbjednosti poslao je šef Misije Bosne i Hercegovine pri UN-u ambasadorIvica Mišić. (Zanimljivo: i Drobnjak i Mišić su pred početak rata bili dopisnici iz New Yorka, prvi „Vjesnika“, a drugi „Oslobođenja“)

Prenosimo dijelove teksta Vladimira Drobnjaka iz „Jutarnjeg lista“.

ZBRATIMLJENA DIPLOMACIJA

„Ivica Mišić je uputio Vijeću sigurnosti snažnu poruku. „Hrvatska akcija u obrani njenih teritorija i prava i promicanje mira i stabilnosti unutar njenih granica pretvorila je u pepeo nekoliko kardinalnih zabluda. Hrvatska akcija je očuvala Sigurnosno područje Bihać, od kojeg je međunarodna zajednica odustala i nakon što je predala Žepu i Srebrenicu onima koje traži Haag“,kazao je prema Drobnjakovim navodima ambasador Mišić. On je konstatirao  da je „Oluja“ „Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću razbila  mit o nepobjedivosti i vještini srpskih bandi. Mišić je rekao da je „Oluja uništila pretpostavku onih koji su u svom neznanju blejali Bosni i Hercegovini Hrvatskoj i ostatku svijeta koji je tražio pravdu da za bilo kakvu akciju protiv agresora u Bosni i Hercegovini  treba moćna snaga poput one korištene u Zaljevu. (Mišić je mislio na združenu vojni akciju u Kuvajtu predvođenu SAD-om 1990.godine).

Hrvatski diplomata još piše i sljedeće.

„Mišić je tokom tog popodneva bio nezaustavljiv i rekao toliko toga što bi u nekim drugim okolnostima rado izjavila i Hrvatska, ali je bila promišljeno procijenila da u tom trenutku nije u njezinu interesu slavodobitno govoriti rečenice koje bi neki u Vijeću sigurnostimogli doživjeti kao provokaciju.

Drobnjak posebno isitičerijećiamabasora BiH u Vijeću sigurnosti Ivice Mišića prema kojem „Hrvatska nije ugrozila mir, ona ga je stvorila“.

Iz cjelokupne, odnosno barem najrelevantnije dostupne diplomatske komunikacije i korespodencije iz toga vremena uočljiv je dvosmislen, neodređen, ili prigušen odnos administracije Sjedinjenih Američkih Država. Takav je, oprezno kritičan prema svim akterima, piše Vladimir Drobnjak, bio i govor američke ambasadorice u UN Madelaiane Albirght nekoliko dana nakon okončanja „Oluje“. No, mnogo više o njenom odnosu (i vlasti njene zemlje) od formalnih izjava u kojima su izrazili „žaljenje“ i „zabrinutost“, svjedoči njengest kada je u hodnicima zgrade UN-a 3-eg augusta 1995.godine prišla hrvatskom diplomati i diskretno mu šapnula. „Sretno sutra!“

Na još jedan događaj vezan za američku ambasadoricu ukazuje diplomata Vladimir Drobnjak.

„U četvrtak 10. kolovoza Albright je sazvala konferenciju za novinareu hodniku ispred Vijeća sigurnosti“. Tom je prilikom ona medijima „prikazala  zračne fotografije masovnih grobnica oko Srebrenice snimljene preciznim kamerama američkih izviđačkih zrakoplova i satelita. Prve procjene stručnjaka govorile su da je u njima pokopano najmanje 2.500 hiljade tijela…“.

LOŠA BILA DEVEDESET TREĆA…

 Prenoseći zaprepaštenost svjetskih medija prikazanim snimcima, Drobnjak piše i sljedeće. „Osam fotografija što ih je Albrightova pokazala toga dana. Bilo je snimljeno sredinom srpnja/jula, a odluka da s njima baš tada izađe u javnost  teško se mogla objasniti pukom koincidencijom sa „Olujom“.

Eksplicitniju potvrdu da su Sjedinjene Američke Države bile te koje su vukle konce u događajima iz ljeta 1995,od jednog iskusnog i danas aktivnog diplomate teško da je moguće očekivati.

I zaključimo ovo historijsko podsjećanje pitanjem zbog čega je hrvatskim političarima, povjesničarima, režimskim medijima tako, grozničavo i neumjerenoj stalo do revizionističkog narativa u kojem se predimenzionira vlastita uloga u odbrani i oslobođanju jednog dijela Bosne i Hercegovine, a, istodobno, minimizira doprinos druge, partnerske strane? Nastoji li se na taj način, pozivanjem, na pozitivna iskustva iz „Oluje“ izvršiti svojevrsna rehabilitaciju uloge Hrvatske u ranijem periodu 1992-93 godina i ekskulpirati zločine koje je ustanovio i presudi Međunarodni sud u Haagu u presudama „Hrvatskoj šestorci“iz BiH.

Kako je prije nekoliko godina primijetio hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić, ulazak postrojbi iz Hrvatske na teritorij „Bosne i Hercegovine u ljeto 1995, godine bio je legalan, za razliku od 1992. i 1993. godine kada je Hrvatska vojska bila nelegalno u Bosni i Hercegovini i 1993. godine ratovala protiv Armije BiH zajedno sa Hrvatskim vijećem obrane što je okarakterizirano kao agresija na Bosnu i Hercegovinu. Ali, 1995. je to bilo sasvim legalno na poziv bosanske države“.

A zbog čega od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu nije bilo legalne suradnje sa Hrvatskom je pitanje koje zadire u mnogo slojevitije odnose i apskete rata u bivšoj Jugoslaviji, o kojem na ovom mjestu nemamo namjeru govoriti.

Slobodna Bosna