“Ima onaj vic kad starica kaže Dodiku, Mile glasaću za tebe dok sam živa, a Dodik se nasmije i kaže joj tiho, baba-ne brini se- i poslije smrti ćeš glasati za mene. I tako dok vam pokojni stric već tri izborna ciklusa daje glas SNSD-u vi se i dalje pitate kako entitet sa 700 hiljada duša ima 1,3 milona glasača.“
Dobro došli u RS, jedini entitet u poznatom svemiru gdje ima više punoljetnih birača nego stanovnika, više glasačkih listića nego ljudi, i više “živih” mrtvaca nego u stotinama prosječnih horor filmova zajedno.
Brojke i pokoje slovo
Dakle, brojke su neumoljive: 1.264.364 birača, a prema popisu stanovništva iz 2013. godine – 1.228.000 stanovnika. Ali to nije ništa. Jer otada je iz RS-a pobjeglo bar 300.000 duša, a rodilo se manje nego što se u prosječnom selu u Bavarskoj ojagnji jagnjadi. Dakle, realno u RS-u danas živi oko 700.000 ljudi, ako i toliko. I od tih 700.000 – glasati može 1,3 miliona!
Bravo!
To se zove demokratski multiplikator. Totalna demokratija nad kojom bi se Atina i resto polisa postidjeli.
U EU glasa svaki čovjek jedanput. U RS-u – dvaput, minimum. Poneki i triput.
Matematika po Dodiku: jedan čovjek = tri glasa
To vam je onaj sistem u kojem ako čovjek ode u Njemačku, on i dalje glasa.
Ako se tamo oženi, rađa djecu i umre – i dalje glasa.
Ako umre i sahrane ga natrag u Doboju, i dalje glasa.
Ako se raspadne od tuge, siromaštva i beznađa, pogađate – opet glasa.
I to više puta!
Milorad Dodik je, dakle, stvorio savršenu državu. U njoj niko ne umire.
U njoj svi imaju ličnu kartu-od novorođenčeta do urmlog prije desetak godina.
U njoj i mrtvi rade – samo što umjesto poreza, daju svoje izborne glasove vlastima.
I ne treba tu nikakva tehnologija. Ne treba skener lične karte, ne treba softver i slične budalaštine.
Dovoljno je mrtvom čovjeku ostaviti kolonu u izbornoj tablici.
I onda na biračkom mjestu – čudo!
Svaka olovka kao Isus Lazara oživi mrca i sama zaokruži “pravog” kandidata.
Kad mrtvi glasaju, onda živi šute
To vam je ta dodikovska “pravda”:
– mrtvi glasaju,
– iseljeni glasaju,
– stranački poslušnici broje,
– a građani – broje dane do odlaska. Svog. Sa ovog svijeta. Pa da nastave glasati.
I sve to uz osmijeh CIK-a koji nonšalantno kaže: “To je zbog pasivne registracije.”
Pasivne?! Pa u RS-u su i mrtvi aktivni! Zapravo, oni su najkativniji. Sa njima nema iznenađenja i nedolalska na glasačko mjesto!
Nema ništa pasivno kad vam pokojni stric već tri izborna ciklusa uzastopno daje glas SNSD-u.
Samo što ne dođe lično na biračko mjesto s osmrtnicom u džepu.
Zombi-demokratija
To više nije izborni sistem. To je teatar apsurda.
Zombi-demokratija u kojoj se umjesto političke kampanje vodi politički inženjering i egzorcizam.
Jer kako drugačije objasniti da mrtvi imaju veći politički uticaj od živih?
U RS-u bi trebalo uvesti dvije izborne kutije – jednu za žive, drugu za preminule.
Pa da se zna ko je pobijedio u kojoj kategoriji.
Dodik bi, naravno, u obje bio ubjedljivo prvi.
Kod živih jer se boje, kod mrtvih jer se ne mogu braniti i moraju na birališta.
Država koja se prazni, a birački spisak puni
I dok demografi plaču nad praznim školama, zatvorenim bolnicama i opustjelim selima, Dodik trlja ruke.
Jer što manje ljudi – to više glasova.
U realnosti se gasi po 80 škola, ali se na papiru otvaraju nova biračka mjesta.
Nestaje 90.000 stanovnika, a pojavljuje se 100.000 novih birača.
Magija. Ne demografska, nego politička.
RS je jedini prostor na planeti gdje populacioni pad znači – izborni rast.
Dok žene rađaju manje djece, CIK rađa više punoljetnih birača.
Dok doktori bježe, Dodik se politički množi.
Dok starci umiru, njihovi glasovi oživljavaju.
Matematika smrti i izbora
Hajde da pokušamo još jednom racionalno.
Ako RS ima oko 970.000 stanovnika (a nema), od toga 18 posto maloljetnih – ostaje oko 795.000 punoljetnih.
A birača – 1,26 miliona.
Dakle, po toj logici, svaki punoljetni građanin ima pravo na jedan i po do dva glasa.
Ako je umro – i treći.
U toj zemlji matematika je obrnuta: što manje ljudi, to više glasača.
Što više odlazaka, to bolji izborni rezultat.
Što više smrti – to sigurnija pobjeda vlasti.
Dodikov Makondo: mjesto gdje niko ne umire
RS je danas zapravo Dodikov Makondo – mitsko mjesto iz Sto godina samoće, samo što ovdje nema ni magije ni poezije, nego surogat života u službi partije.
I u ovom Makondu niko ne umire.
Umjesto kiše koja je padala četiri godine, 11 mjeseci i dva dana ovdje pada kiša izbornih listića u istom izbornom intrevalu.
Umjesto duhova Buendía, hodaju duše birača koji nisu ni svjesne da su davno prešle na onaj svijet.
I dok Márquezov Makondo nestaje u oluji zaborava, Dodikov Makondo traje – održavan na respiratoru mrtvih duša.
I tako, iz izbora u izbore, dok Evropa uvodi digitalno glasanje, RS uvodi duhovno meketanje.
Bira se snagom uma – ili bolje rečeno, snagom onostranog.
Kandidat se ne bira na osnovu programa, već na osnovu partijske vjeronauke.
A rezultat?
U zemlji u kojoj se više grobova otvara nego radnih mjesta, vlast i dalje “pobjeđuje”.
Jer kad mrtvi glasaju, živima se više i ne žuri.
Znaju da će, kad jednom odu – i dalje biti na biračkom spisku.
Vječno lojalni. Vječno zaokruženi.
Apel živima (ako ih još ima)
Zato, gospodo iz CIK-a, ako već ne možete oživjeti institucije, bar pokušajte uljudno sahraniti mrtve na biračkim spiskovima.
Evropska unijo, prije nego što pošaljete nove misije i milijarde, pošaljite – popisivače duhova.
Jer RS više nije entitet – to je političko zombi groblje sa živim biračkim kutijama.
A dok se iz zemlje čuju samo jecaji onih koji su otišli, Dodikov Makondo se širi.
Sve dok posljednji živi ne ode, a posljednji mrtvac ne glasa.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, te je dužan objaviti izvor i link pod kojim je objavljen naš tekst.
